Da li je ćutanje nasilje?

  Dr. Zoran Milivojevič 07 July 2020

Prekid komunikacije koji traje danima, pa i nedeljama, nije lijepo, ali ni agresivno ponašanje, već vid emocionalne iznude, koji ima za cilj da se odnos nastavi, ali po volji osobe koja ignoriše partnera.

Kada se nakon nekog konflikta dvoje koji su u nekom odnosu, vezi ili braku, jedno od njih povuče, zaćuti i počne da ignoriše onog drugog, nastaje veoma neprijatna i napeta situacija koja može trajati danima i nedeljama. Uobičajeno je da se onaj koji ignoriše drugog označava kao pasivno-agresivna osoba, to jest kao agresor. Kako se u našim stručnim krugovima često agresivnost pogrešno izjednačava s nasilnošću, onda se i osoba koja ignoriše doživljava kao nasilnik.

Ignorisanje druge osobe s kojom se ostaje u odnosu svakako nije lijepo ponašanje i možemo ga označiti i djetinjastim, ali ne zaslužuje da se označi niti kao agresivno, niti kao nasilno ponašanje. Ono je upravo suprotno od toga.

Kad se odrasli dure

Agresivnost dolazi od latinskog ad gradior, što znači pristupati, nasrtati, dok osoba koja ignoriše radi upravo suprotno. Pojam pasivna-agresivnost je skovao jedan američki pukovnik da bi označio vojnike koji ne odbijaju naređenja, ali ih zato izvršavaju sporo, nevoljno, s očiglednim otporom. Osoba koja ignoriše nije ni nasilna. Iako se danas ne razlikuje legitimna primjena sile od nasilja kao nelegitimne i nepravedne primjene sile, i iako se danas nasilje preširoko definiše, osoba koja se povlači iz komunikacije i počinje da ignoriše ne primenjuje nikakvu silu i nema osnova da se označi kao nasilnik. Upravo suprotno, nekada se ljudi povlače iz svađe i prekidaju komunikaciju da bi se samokontrolisali, da ne bi bili nasilni.

Uprkos svemu tome, ignorisanje od strane partnera može snažno da boli. Povremeno psihoterapeuti čuju izjave poput: Najgore mi je kada me ignoriše. Više bih voljela da me i udari, samo da me ne ignoriše.

Da bismo bolje razumjeli zašto odrasli ignorišu druge osobe s kojima su u odnosu, treba da se vratimo u djetinjstvo kada djeca počinju da koriste ovaj mehanizam koji se tada zove durenje. Djeca se dure kada ocjenjuju da drugi, roditelj ili drugo dijete, koji bi trebalo da ih voli ili da prema njima ima prijateljski odnos, postupa prema njima na način koji nije fer. Riječ je o subjektivnoj procjeni djeteta koja je često pogrešna. Kada dijete proceni da se drugi ponaša na način koji je suprotan od toga kako dijete zamišlja da bi drugi trebalo da postupa, ono počinje da se duri: izbegava pogled, ne želi da razgovara, odlazi u sobu da se samo igra i slično. To može biti situacija u kojoj dijete nešto želi, a drugi to odbija. Kako mala djeca ne razlikuju sebe od svojih želja, ona tumače odbijanje želje kao da ih drugi odbacuje, to jest ne voli. Ona tada zauzimaju poziciju: Ako ti ne voliš mene, ne volim ni ja tebe.

Dijete koje se duri prema roditelju je zavisno od tog roditelja i ono ne može da napusti taj odnos. Ono što želi jeste da se odnos nastavi, ali da roditelj promijeni ponašanje nakon što uvidi koliko je dete uvređeno njegovim ponašanjem.

Prema teoriji transakcione analize, svaki čovek, bez obzira na svoju starost, nosi u sebi svoje dečje Ja. Upravo to unutrašnje dijete odraslog čoveka čini isto što i malo dijete: duri se i želi da drugi promijeni svoje ponašanje. Ono što razlikuje malo dijete od odraslog je što su djeca u poziciji zavisnosti od roditelja ili staratelja, dok odrasli nisu zavisni, tako da imaju mogućnost da izađu iz nezadovoljavajućeg odnosa, veze ili braka. Međutim, to njima nije cilj. Oni žele, kao i mala djeca, da se odnos nastavi, ali na način koji je njima po volji.

Zato je ignorisanje partnera s kojim se ostaje u odnosu jedna vrsta emocionalnog iznuđivanja. Osoba koja ignoriše želi da se partner osjeti loše isto kao što se i ona osjeća loše i da se uplaši da će biti napušten, osjeti krivim, osjeti sažaljenje i da promijeni ponašanje koje je i dovelo do konflikta i ignorisanja.

Ignorisanje djeteta je zlostavljanje

Kada roditelj ignoriše dijete, to je za dijete najteža kazna. On tada poručuje djetetu da je toliko loše i bezvredno da ne samo da ne zaslužuje roditeljsku ljubav, nego ne zaslužuje ni da mu se prizna da postoji. Zato je ignorisanje djeteta jedan od težih oblika zlostavljanja.

Odrasli, emotivno zreli ljudi se ne ignorišu, oni razgovaraju. Ako jedan počne da ignoriše, drugi treba da se ponaša normalno i da ga pusti da se „ohladi”. Najgore je kada jedno dječje Ja počne da se duri, a dječje Ja ignorisane osobe se osjeti odbačenim. Uvod u nasilnu scenu počinje mišlju: Ma koga ćeš ti da ignorišeš! 

Login to post comments

Popularno

Pretraga

Newsletter

Društvene mreže

Follow Us

Najnovije